U oblilasku grobalja povela se rasprava između mene i četiri babe na protivničkoj strani. Mlad i naivan kakav jesam, nisam očekivao tako žestok otpor. Uglavnom, kažem kako je meni to sve bedasto, to masovno obilaženje predaka koji više nisu s nama. Bedasto je i ono pojedinačno, ne samo ovo danas. Za života smo se svađali s njima, izbjegavali ih, ismijavali, ogovarali, ponižavali i ne znam šta sve radili, a sada kada ih nema, sada samo sve najbolje i sad ih "poštujemo". Da ne spominjem koliko se tu novca ulupa. Bolje bi bilo da je to uloženo u nešto pametno i/li humanitarno. Pretpostavljajući kako ću biti jedini preživjeli od prisutnih, spomenem kako za dvadesetak godina grob neće biti tako nakinđuren. Pita baba na to zar joj neću donijeti cvijet na grob. Odgovorio sam samo da bi joj sigurno draže bilo da joj sad donesem cvijet. Baš ću morati to i učiniti.
Rasprava je završila tako da sam ja ispao nenormalani čudak kojemu nije do nikoga i ničega stalo. Te riječi su do mojih ušiju stizale povišenog tona, jer kad ne možeš argumentima onda me moraš ubjediti nadglašavanjem. Šta vi o tome svemu mislite? Jeste za mrtve ili ipak za žive ljude? Molim vas mene poštujte ili "poštujte" dok sam živ. Kasnije ću tražiti da me spale k'o prasca i raspu tako da nema nikakve mramorne kocke koja bi označavala gdje su se crvi gostili mnome.
