Nakon godina provedenih kao korisnik onog plavog sranja vidio sam jedan i jedinstven post, prvi pametan i prvi takve vrste. Frendova objava je glasila "Poklanjam domaće jabuke. Danas ubrane. Kiselkastog okusa, odlične za kolače. Imam ih par vreća, a pošto nisu rukom brane ne mogu dugo stajati. Vaše je samo da dođete sa svojom vrećom ili vrećicom. Moguća dostava i za Zagreb.". I šta reći na ovu ponudu osim - davaj! U vremena zatrovane i sve skuplje hrane, ove jabuke su pravo osvježenje. Prvi griz (da, ovaj sa slike) rekao mi je da je to nešto sasvim drugačije. Moj jezik je navikao na one klonirane kauflandovske jabuke od kojih je potpuno otupio i jezik i mozak. Ovaj griz je izazvao šok i nevjericu, okusno uzbuđenje je podivljalo. Odakle prava jabuka? Zar takve još hodaju po zemlji?!
Ono što sam htio reći zapravo nema veze sa jabukama i time koliko su dobre. Poanta je bila sam način dijeljenja ovih jabuka koji me je asocirao na ono što nas vrlo vjerojatno čeka u ne tako dalekoj budućnosti. Pred našim očima svijet lagano odlazi u tri $/#=$%#&/(&%##$(=&) i sve mi se čini da ćemo svi početi ovako pomalo s drugima razmjenjivati ono čega imamo viška za ono što nam nedostaje. Izgleda da će u tim situacijama biti neke koristi i od ovih modernih zatupljujućih tehnologija.