Pada kiša i nikne shoping centar

Otvoren je još jedan shoping centar u mojem gradu. Ne mogu kontrolirati bujicu osjećaja, ah ta radost koja prožima cijelo moje tijelo. Suza suzu stiže, lagano drhtim i razmišljam - PA KOJI JE VAMA KURAC?! Koliko nam treba više usranih trgovačkih centara? Posložili ste ih po Karlovcu gušće nego uličnu rasvjetu. Treba štedjeti struju, znam. U gradu koji ima, ako ima, jedno 10000 zaposlenih, još od toga pola ih je na minimalcu, na svakom koraku u oči bodu superultramegaturbo centri. Napaćenu sirotinju mame da ostave cijelu svoju crkavicu, jer danas su Milka čokolade snižene nezamislivih 3%. Raja ko raja, pošandrcala više od kompletne situacije, odmah kupuje 10 komada tristogramskih čokolada koje im ne trebaju. Pardon! Već dugo su to čokolade od samo 250 grama, ali bolje zvuči kad se lažemo da je ipak 300.

Obrana će odmah udariti kontru s izjavom da su to nova radna mjesta u gradu. Jesu. Nova radna mjesta za šaku ljudi od kojih će svatko dobiti 2800 kuna mjesečno za svoju robiju od ranog jutra, do kasno u noć, subote, nedjelje, praznici... Sve to sa kiselim osmjehom između beskrajnog PIIIIP PIIIIP zvuka iz skenera artikala. Ok, istina, to je nešto novih radnika/robova i sa tim plaćicama nekoliko usta će biti manje gladno, siti tek toliko da ne saznaju kako je to umrijeti od gladi.

A masa ne može dočekati da kroči u novouređenu izvoznicu novca iz grada. To se s nestrpljenjem čeka na ulazu, jer unutra se može kupiti životna sreća, žitovna mudrost, ispunjenje svega onoga što su htjeli u životu. Unutra je nešto neviđeno, u ekstazi su dok gledaju nove police, popunjene skroz do vrha savršenim bezpotrebštinama. Ovo je izobilje, ovo je život, to je to! U pozadini tandrče džingl bels, džingl bels, srać buć srać buć trać, džingl n nnn nn nnnnn.... I ide crveni špekmen, hohohoče naokolo, ne znaš jel kašlje il umire. Ta idila potiče kupca sirotana da kupi sve što mu srce poželi, jer kad će si priuštiti ako neće za Božić? Kad?! Jedini je problem što je mjesec dana prerano za to, pa si ljudi cijelog prosinca malo češće priušte ono što ne mogu. Kad će ako ne sad?

Četiri dana, osam dana

U poslovnici jedne velike firme, objašnjavala mi gospođica Plavokosić kako će usluga biti izvršena za četiri radna dana. Bio je to utorak. Računao sam u sebi da je srijeda prvi dan, četvrtak drugi, petak treći, a taj četvrti tek ponedjeljak. Nakon što sam ju razočarano upitao da li će to biti tek u ponedjeljak negativno je odgovorila i rekla da će biti u petak. Onda je na glas pred punom poslovnicom brojala, utorak prvi dan, srijeda drugi, četvrtak treći, petak četvrti. Uvidjevši da meni odgovara da to bude za moja tri, a njena četiri dana, jednostavno sam prihvatio bez ikakvog objašnjavanja. Kasnije na papirnatom dokumentu jasno se vidjelo da se oduzimanjem datuma podnošenja zahtjeva od datuma izvršenja, dobije broj tri.

Osim plavokosog svijeta, mnogi znaju za nešto što će biti za tjedan dana reći "za osam dana". Kako može to nešto biti za osam dana, ako jedan tjedan ima sedam dana i ne može nikako biti drugačije? To bi bilo isto kao kad bi za nešto što će biti sutra rekli za dva dana. Danas bi bio prvi, a sutra drugi. Odakle to krivo brojanje dana?  Zar je tako teško shvatiti da se današnji dan ne ubraja?

Evo objavljujem ovaj tekst za jedan dan - danas!

Vozačka upotrebljiva do isteka

Za sve genijalce, za sve ćorave, umobolne i ostale koji odgađaju izradu vozačke dozvole kako bi na njoj bio što duži rok valjanosti do sljedećeg liječničkog pregleda, dajem savjet da to ne čine. Zašto ne? Novonapravljena vozačka traje onoliko dugo koliko piše na uvjerenju o zdravstvenoj sposobnosti i to isključivo od datuma koji stoji na tom uvjerenju, odnosno od onoga dana kada vas je doktorica prepipala izvana i preispitala iznutra. Osim što se ne dobije nikakva korist odgađanjem moguće je jedino imati neke negativne posljedice odgađanja u pojedinim i srećom rijetkim slučajevima. Eto ja baš imam jednu negativnu sitnicu iz svega toga.

Tko mi je kriv što nisam uspio sakriti od doktorice poremećaj gledanja oblina po nogostupima uz cestu, pa me je morala proglasiti nesposobnim. Taj poremećaj je takozvani "trzaj oka i uda udesno" čim su sise i guzice na dohvatu radara. Kaže da je neizlječivo, da se poremećaj pojavljuje u gotovo 100% muške populacije i da ne brinem jer će proći za pedesetak godina.

U kinu bez ulaznice

Kupujući klopu u Kauflandu uzeo sam i dvije šake kikirikija u rinfuzi. Nešto me uhvatila želja pa ajd malo. Kasnije u polumraku sobe koju je osvjetljavao samo film, bilo je pravo vrijeme da kikiriki doživi svoju sudbinu. I doživio ju je! Pola sata žvakao sam zrno po zrno kikirikija koji je okusom bio malo čudan, kao da je upio nekakvu vlagu. Osim toga bio je sasvim ok. Zbog slabe osvjetljenosti teško sam pronalazio posljednje primjerke u posudici, pa sam morao malo napregnuti pogled. Da nisam, ne bih spazio utvaru kako gmiže. Taman kad sam bio na kraju i kad je sve moglo proći bez incidenata. Gledam ja njega, gleda on mene. Pitam ga što radi, a on odgovara da gleda film i jede kikiriki. Još mi bezobraznik prigovara što sam tako brzo pojeo sve. Ne znam da li je bio sam ili s društvom, ali ako je imao prijatelje nisu se dobro proveli. Na kraju se ni on nije dobro proveo, ali barem je vidio kraj filma. Mislim da neko vrijeme neću jesti kikiriki.