Stadion

Fotkam nešto po stadionu danas, gledam taj jad, zgražam se. Dok sam bio punokrvni fotoreporter davnih dana, dok je još Bog hodao zemljom, morao sam ponekad popratiti nogometne utakmice na Čavleku. Antinogometaš sam, uvijek sam poslikao to na brzinu i magla! Dosadno tamo čovječe! Tako u biti nisam nikada posebno primjetio na šta taj stadion liči. Rugloooooooo!!!

Dani nogometa u Karlovcu su odbrojani kako stvari sada stoje. U novinskim redcima non stop nešto kenjaju i fantaziraju kao da su uopće bitni nekome. Da se tu ne vrte ogromne pare i da moraju pasti onu travu sa terena od gladi, fućkalo bi se i njima za nogomet. Ovako se gramzivo otimaju čineći kojekakve spletke. Ok, nisam upućen 'ko kome i zašto niti me to interesira, al' brate dosadni ste više!

U Karlovcu ima i atletičara koji bi mogli koristiti stadion. Recimo mogli bi fino trenirati trčanje na ovim "crvenim" stazama. Ajme meni kako je to uništeno. Čuo sam nešto da je bilo povučeno pitanje oko sređivanja toga, ali 'aDeZeovcima je problem bio što se radi o crvenoj boji. Koji su to likovi. Bitno je da su natandrčili one reflektore tamo, to je od presudne važnosti da održi na životu nogomet koji je umro. Umrijet će i stadion kad ga pojede hrđa i buđ.

(Znam da će me sad Gademzi ubiti, al jbg.)

Društvene jabuke

(motiv na slici nema veze s tim što je Steve Jobs umro već sam morao probati jabuku za potrebe teksta)

Nakon godina provedenih kao korisnik onog plavog sranja vidio sam jedan i jedinstven post, prvi pametan i prvi takve vrste. Frendova objava je glasila "Poklanjam domaće jabuke. Danas ubrane. Kiselkastog okusa, odlične za kolače. Imam ih par vreća, a pošto nisu rukom brane ne mogu dugo stajati. Vaše je samo da dođete sa svojom vrećom ili vrećicom. Moguća dostava i za Zagreb.". I šta reći na ovu ponudu osim - davaj! U vremena zatrovane i sve skuplje hrane, ove jabuke su pravo osvježenje. Prvi griz (da, ovaj sa slike) rekao mi je da je to nešto sasvim drugačije. Moj jezik je navikao na one klonirane kauflandovske jabuke od kojih je potpuno otupio i jezik i mozak. Ovaj griz je izazvao šok i nevjericu, okusno uzbuđenje je podivljalo. Odakle prava jabuka? Zar takve još hodaju po zemlji?!

Ono što sam htio reći zapravo nema veze sa jabukama i time koliko su dobre. Poanta je bila sam način dijeljenja ovih jabuka koji me je asocirao na ono što nas vrlo vjerojatno čeka u ne tako dalekoj budućnosti. Pred našim očima svijet lagano odlazi u tri $/#=$%#&/(&%##$(=&) i sve mi se čini da ćemo svi početi ovako pomalo s drugima razmjenjivati ono čega imamo viška za ono što nam nedostaje. Izgleda da će u tim situacijama biti neke koristi i od ovih modernih zatupljujućih tehnologija.