Red

Ne govorim o redu u smislu reda i zakona, već o neredu u redu za uredne platiše. Unatoč internet bankarstvu, put me naveo na čekanje u redu. Mesnata kobasica sastojala se od šalteruše, babe, dedeka, babe, babe, babe, ulaznih vrata, dedeka, babe, babetine, dedeka, leša, babe, babe, dedeka, babe i mene. Dvije pomesnatije šalteruše brzo su pretipkavale brojke sa uplatnica i još brže grabile novac. Marš smrti kretao se prilično brzo. Kada sam se našao prvi do vrata pojavio se neki dedek koji je prilikom ulaska preko reda umalo prije vremena zakoračio i svojom drugom nogom u grob. Odmah su me čavke zaskočile glasnim ispitivanjem zašto ne ulazim unutra, već puštam preko reda. Unutra su stajale baba na babi skroz do vrata i nisam imao šanse za ulazak. Na kraju ispade da dedek uopće nije išao kod naših šalteruša već na šalter za šakatanje od strane nezadovoljnih korisnika. Kada su to uvidjele žilavomesnate se umiriše.

Drage bake, razumijem ja da ne znate koliko vam je sekundi života još preostalo, ali kad su vam toliko dragocjene dajte mlađim generacijama malo povjerenja pa neka vam račune podmire preko interneta. Znam da vam je nezamislivo, no ti računi stvarno budu plaćeni u nekoliko klikova iz fotelje. Svoje sekunde moći će te bolje iskoristiti i nećete se nervirati bespotrebno, pa možda poživite i koju sekundu duže. Kome ja ovo pišem kad su moje poredane babe sigurno već otegnule papke?

Zaobišao nas smak svijeta

Današnji dan koji je trebao biti zapamćen kao okončanje života na planeti, barem kao okončanje ove naše "civilizacije", nije donio ništa takvoga. Samo ne znam tko bi ga pamtio da je do njega došlo. Hm! Nego, još nekoliko sati do isteka ovoga dana neće donijeti ništa katastrofalno. Eventualno bi se Linić mogao dosjetiti još kakvog poreza dok ispod tuša prije spavanja trlja svoje šlauhe. Postali smo tako grozne krvopije na ovoj našoj Zemljici da nas i smak svijeta zaobilazi u širokom luku, jer vjerojatno bi i njega uspjeli dotući do koljena. Pametniji je popustio.

Vjerovao sam da je na današnji dan kraj svega, tako da od sutra nemam planiran život. Što sad? Za kada je ugovoren sljedeći smak svijeta?

Licem u lice u ulici

Poznaješ nekoga, onako usput, nepunih sto godina. Kada se sretnete, nekad se samo pozdravite, nekad popričate, nekad se stiskate. Dobro, ne stiskate se, šteta, al ono, poznajete se, onako u prolazu.

Debilni, nezaobilazni facebook jednoga dana, onako neobavezno izbaci poznato lice i kaže ti da možda poznaješ tu osobu. Poznaješ. Pošalješ zahtjev kojim valjda želiš okruniti to poznanstvo. Jednostavno te sekunde si glup i nemaš pojma zašto si to učinio. Zahtjev bude ignoriran. Ne dira te to ignoriranje, jer facebook kao pojava te ne dira. Ravnodušan si jer uostalom uopće niti ne pratiš facebook ekipu.

Jednoga dana, ne toliko puno dana nakon onoga jednoga dana kada si poslao zahtjev, sretneš individuu. Još dok joj prilaziš primjećuješ u pogledu neki nepotreban osjećaj krivnje zbog ignoriranja virtualnog prijateljstva. Čemu pogled u pod? Dok me pozdravljaš u ulici mi smo si ok. Virtuala je samo hrpa jedinica i nula. Zapravo, virtuala je hrpa nula. Živjeli pogledi, gestikulacija, govor zamamnih tijela...