22. 11. 2011.

Glava ispod krova

Rodiš se - živiš sa starcima. Punoljetan si - živiš sa starcima. Napuniš 20 - živiš sa starcima. Napuniš 25 - živiš sa starcima. Napuniš 30 - živiš sa starcima. Napuniš 40 - živiš u zatvoru jer si ubio starce! :-) Kakva su ovo usrana vremena da mladi ljudi ne mogu započeti živjeti samostalno. Ajde i našim roditeljima nije bilo lako i isto su se morali snalaziti, al ovo danas nije normalno. Ako ne naslijediš neku nekretninu prisiljen si ili trpiti starce koji će te prije vremena otjerati u grob ili ćeš sam dobrovoljno biti klopa u crvogojilištu.

Imam tako prijateljicu koja je pojela govno radi takve situacije sa krovovima. Napustila roditeljski krov i vrlo brzo je uvidjela da je pojela govno, pod drugim krovom nisu ruže cvjetale. Jasno da nisu kad sunčeva svjetlost nije prodirala. Uvenule ruže, uvenula ona, što joj je činiti... Izgleda da nema druge nego da se vrati pod onaj isti krov od kojeg je bježala. Istina je da ni tamo baš nema sunca, ali probije se ponešto kroz prozore. Situacija kod kuće se u međuvremenu dodatno zakomplicirala i bit će to težak povratak.

Svojevremeno sam i sam napustio krov pod kojim sam proveo većinu života. Dvije godine kasnije sam i ja žvakao govna i vraćao se kući. Nije bilo nimalo lako. Prošlo je to i sada je samo trag u magli, za nasmijati se. Kasnije nakon toga je ispala fina situacija za mene no ni to sigurno nije dugotrajno rješenje. Da kucnem o drveni krov, za sad je dobro i budite svi ljubomorni!

18. 11. 2011.

Poslovi, zamolbe and shit

Neki dan javlja mi savjetodavac sa HZZ-a za posao trgovca u Plodinama. Pomislih jupiiiiii kiselog izraza na licu. To što sam nekada davno prodavao maglu, kompjutere i mobitele čini me idealnim kandidatom da uvaljujem paradajz, sir, tampone i kondome u Plodinama. Ajde svi vi koji me znate pokušajte zamisliti moju njušku na kasi u nekoj od ovih veletrgovina kako s umjetnim osmjehom pitam "Želite li još nešto, šamar možda?". Nespojivo, jel da? Napisao sam zamolbu u kojoj objašnjavam kako sam ja savršen kandidat za taj posao.

Radi te molbe sam malo priupitao prijatelja Gugla da mi pokaže neki primjer. Čisto onako da vidim kako da uljepšam proljev, da ne smrdi jako. Prvo na šta sam naletio je neki primjer na Posao.hr-u koji kaže "Razveselila sam se Vašem oglasu za radno mjesto... ...a i objavljeni bi posao s radošću obavljala... ...S obzirom na to da svaki čovjek želi promjenu u životu, želim se zaposliti u manjoj i samostalnoj agenciji kao što je Vaša jer vjerujem da bih u njoj mogla bolje upotrijebiti svoja znanja... ...Više o sebi i svojim iskustvima s veseljem ću Vam reći na razgovoru za posao.". Koja hrrrrrpa bljuvotina, eeeeeee! Nakon što sam povratio netom pojedene pahuljice vratio sam se pisanju moje bljuvotine od zamolbe. "Poštovani, rado bi jeo govna u vašoj velebajnoj, sterilnoj, iritantno osvijetljenoj trgovini da vam pomognem da vi derete po džepovima raju. Jedva čekam da to radim i u dupe da vas ljubim ako nađem 5 minuta vremena, jer maksimalno ću odraditi svakih 60 minuta svakoga sata. Ja živim samo za vas!"

A i ovi na HZZ-u (prvi put vidim sličnost između HZZ-a i HDZ-a) su počeli stalno nešto daviti. Kao i svaki pošteni neradnik dođem se javiti tamo da me evidentiraju kao lojalnog pripadnika, a ono čeka neka poruka od savjetodavca da mu se javim. Naravno da svaki put doletim tamo kad nekud žurim. Danas je bila verifikacija poslovnog plana. Možda da sam mu rekao da dopiše da planiram pokrenuti Plastična flaša d.o.o., samo ovako na crnjaka naravno, nikakvi papiri, ništa, jedan zaposleni na biciklu, noćna smjena. Prošli mjesec sam se morao javiti da ispravimo neuspjelu izmjenu broja mobitela. Mjesec prije toga je bila ta izmjena broja mobitela koja nije uspjela. I tako, veselo je na HZZ-u. Vrhunac je bio savjetodavac koji mi je danas spomenuo nekakve poslove sa osiguranjima. Čak je i ono u Plodinama interesantnije od toga. Inače, moj savjetodavac je baš cool i eto netko koga tamo s poštovanjem gledam, nije on kriv za usranu situaciju. Nije ni njemu lako raditi taj posao jer ima raznih očajnika koji iskaljuju svoje frustracije kad dođu tamo. Al' eto, ima sreće da je jedan od 10000 članova te zajednice koji prima plaću.

01. 11. 2011.

Su mrli

U oblilasku grobalja povela se rasprava između mene i četiri babe na protivničkoj strani. Mlad i naivan kakav jesam, nisam očekivao tako žestok otpor. Uglavnom, kažem kako je meni to sve bedasto, to masovno obilaženje predaka koji više nisu s nama. Bedasto je i ono pojedinačno, ne samo ovo danas. Za života smo se svađali s njima, izbjegavali ih, ismijavali, ogovarali, ponižavali i ne znam šta sve radili, a sada kada ih nema, sada samo sve najbolje i sad ih "poštujemo". Da ne spominjem koliko se tu novca ulupa. Bolje bi bilo da je to uloženo u nešto pametno i/li humanitarno. Pretpostavljajući kako ću biti jedini preživjeli od prisutnih, spomenem kako za dvadesetak godina grob neće biti tako nakinđuren. Pita baba na to zar joj neću donijeti cvijet na grob. Odgovorio sam samo da bi joj sigurno draže bilo da joj sad donesem cvijet. Baš ću morati to i učiniti.

Rasprava je završila tako da sam ja ispao nenormalani čudak kojemu nije do nikoga i ničega stalo. Te riječi su do mojih ušiju stizale povišenog tona, jer kad ne možeš argumentima onda me moraš ubjediti nadglašavanjem. Šta vi o tome svemu mislite? Jeste za mrtve ili ipak za žive ljude? Molim vas mene poštujte ili "poštujte" dok sam živ. Kasnije ću tražiti da me spale k'o prasca i raspu tako da nema nikakve mramorne kocke koja bi označavala gdje su se crvi gostili mnome.