blog vladimir gajić gayo karlovac hrvatska

Vladimir Gajić - Gayo

e-mail, fb, G+, +385 91 3579753, Karlovac






Džabelizam

nedjelja, 22. siječnja 2012.

Ubiše ga! Volontera u meni više nema. Dosta je bilo zajebancije!

Prijateljica me zvala da danas pomognem čistiti utočište za nezbrinute pse. Sve je to super osim što više nemam volje raditi takve stvari.
0 kn = ništa rada

Volontiranje je super stvar, valjda. Čini mi se da je bilo super dok sam bio voljan pomagati. Kasnije kad vidiš kako te guze i iskorištavaju, shvatiš da si glup i da to nije uopće cool što si nekome pomogao. Čak se usudim reći da su kapitalisti mudro smislili volontersto kako bi nas navikli da radimo za sve manje i manje plaće, jer treba nam biti zadovoljstvo da nekako doprinosimo zajednici i gomilanju njihovog kapitala. Jednoga su izgubili. Otrgnuo se kontroli! Bolje za nula kuna sjediti nego gubiti vrijeme i energiju. U pravu su bili oni koji su mi se smijali kad sam znao pričati kako sam pomagao ovima ili onima. Priznajem, bili ste u pravu...





Smrziklizam

subota, 14. siječnja 2012.

Nevjerojatno je kako se dupe brzo navikne na četiri kotača. Danas sam prvi put ove godine provozao međunožnog i smrrrrrrrrrznuo sam se ko međunožna. Čovječe odakle ove sibirske temperature kod nas? Pa to nije normalno! Bilo je -50C siguno! Ok, znam da nije toliko hladno. Zapravo tokom dana je bilo i toplo, ali nevjerojatno je koliko sam se odviknuo od vožnje na biciklu u zimskim uvijetima. Neće to tako moći, morat ću hvatati svaku priliku da se provozam pa makar stvarno bilo -50C.

Što se kondicije tiče, čini mi se da je ostala netaknuta. Iako sam prešao samo nepunih 5 km (do birtije i nazad, naravno) guslao sam dobrim tempom i nisam osjetio nekakvo pretjerano zapuhivanje. To je vrlo dobro posebno kad se u obzir uzme prehladica koja mi štopa filtere usisinika kisika. Živio meni moj biciklić!





Drpabilna

utorak, 27. prosinca 2011.

Pričajući s frendom ovog ljeta o nekoj koki, nemam pojma o kome se radi, izleti mi preko jezika riječ "drpabilna". Baš sam maloprije provjerio Google i kaže on meni da nije čuo za takvu riječ dosad.  Ajde da i ja budem prvi s nečim na netu.

Riječ opisuje curu zamamnih oblina koja izaziva poriv za pipkanjem istih kod nas muškića. Vjerujem da je svaki ima nekolicinu svojih drpabilnih cura i da im je potpuno jasno o čemu ja pričam. Živjele drpabilne cure!





Karlovčanke bi ne

nedjelja, 18. prosinca 2011.


 
Pričam jučer sa frendom o nekim nedavnim zbivanjima, a i o davnijim i puno davnijim. Dolazimo do zaključka kako je jako puno karlovčanki u organu oblika banane. Jako rijetko se može pronaći neki primjerak zdrav ispod ljuske. Stalno su tu prisutna neka prenemaganja, uvijek nešto ne štima, postoji par razloga protiv i milijun razloga za, a one opet fantaziraju i čekaju da se desi nešto sasvim treće. Tako one čekaju, čekamo mi njih, kreveti hladni, natalitet u padu...

Stvarno ima tu nesto. Kad si odvrtim film sa svim curama iz prošlosti ove u Karlovcu su definitivno najkompliciranije. S ovima okolnima se stvar dešava u roku odmah, pogotovo neke iz Norveške. :-) Nikakvo prenemaganje, fantaziranje ni kuknjava. Hoćeš? Hoću! U Karlovcu to ide ovako nekako. Hoćeš? Hmmmmmh.... Hoćeš? Koliko je sati? Jel hoćeš? Pa ne znam, nekako mi danas nije dan... Hoćeš li? Gle kako su dobre ove cipele u izlogu. Hočeš? Pa znaš ja sada nisam u fazi.... Da li hoćeš? Trenutno je situacija.... A daj ne kompliciraj, hoćeš li? Ništa ja ne kompliciram, jednostavno sam u prošlosti imala situacije srać bla truć.... 

Karlovčanke, zašto ste takve? Jel vas ova magla ubija? Zračenja podzemnih voda? Koji vam je?

Isprika svi normalnim i zauzetim karlovčankama ako su se osjetile prozvane!







Koje ste vi ovce

četvrtak, 1. prosinca 2011.

Izbori se bliže. Ovaj tekst nema nikakve veze sa izborima i ovcama koje (ne)će glasati, već onim drugim ovcama. Pastir kada ugleda bijelu ovcu, on želi samo nju i nema te ovce koja joj je ravna. U usporedbi sa njenim veličanstvenim bijelim sjajem ove crne jednostavno ne vidiš. A te crne, pa to navire sa svih strana odjednom. Uzblejalo se za ne povjerovati. Jel to kuži da ti blejiš u bijelu ovčicu na neku foru? Pastir zbunjen, ne zna šta da radi, da li da gleda i dalje bijelu ovcu ili da kupi boju za vunu. Mheeeeee!!!





Glava ispod krova

utorak, 22. studenoga 2011.

Rodiš se - živiš sa starcima. Punoljetan si - živiš sa starcima. Napuniš 20 - živiš sa starcima. Napuniš 25 - živiš sa starcima. Napuniš 30 - živiš sa starcima. Napuniš 40 - živiš u zatvoru jer si ubio starce! :-) Kakva su ovo usrana vremena da mladi ljudi ne mogu započeti živjeti samostalno. Ajde i našim roditeljima nije bilo lako i isto su se morali snalaziti, al ovo danas nije normalno. Ako ne naslijediš neku nekretninu prisiljen si ili trpiti starce koji će te prije vremena otjerati u grob ili ćeš sam dobrovoljno biti klopa u crvogojilištu.

Imam tako prijateljicu koja je pojela govno radi takve situacije sa kvorovima. Napustla roditeljski krov i vrlo brzo je uvidjela da je pojela govno, pod drugim krovom nisu ruže cvjetale. Jasno da nisu kad sunčeva svjetlost nije prodirala. Uvenule ruže, uvenula ona, što joj je činiti... Izgleda da nema druge nego da se vrati pod onaj isti krov od kojeg je bježala. Istina je da ni tamo baš nema sunca, ali probije se ponešto kroz prozore. Situacija kod kuće se u međuvremenu dodatno zakomplicirala i bit će to težak povratak.

Svojevremeno sam i sam napustio krov pod kojim sam proveo većinu života. Dvije godine kasnije sam i ja žvakao govna i vraćao se kući. Nije bilo nimalo lako. Prošlo je to i sada je samo trag u magli, za nasmijati se. Kasnije nakon toga je ispala fina situacija za mene no ni to sigurno nije dugotrajno rješenje. Da kucnem o drveni krov, za sad je dobro i budite svi ljubomorni!





Poslovi, zamolbe & shit

petak, 18. studenoga 2011.

Neki dan javlja mi savjetodavac sa HZZ-oa za posao trgovca u Plodinama. Pomislih jupiiiiii kiselog izraza na licu. To što sam nekada davno prodavao maglu, kompjutere i mobitele čini me idealnim kandidatom da uvaljujem paradajz, sir, tampone i kondome u Plodinama. Ajde svi vi koji me znate pokušajte zamisliti moju njušku na kasi u nekoj od ovih veletrgovina kako s umjetnim osmjehom pitam "Želite li još nešto, šamar možda?". Nespojivo, jel da? Napisao sam zamolbu u kojoj objašnjavam kako sam ja savršen kandidat za taj posao.

Radi te molbe sam malo priupitao prijatelja Gugla da mi pokaže neki primjer. Čisto onako da vidim kako da uljepšam proljev, da ne smrdi jako. Prvo na šta sam naletio je neki primjer na Posao.hr-u koji kaže "Razveselila sam se Vašem oglasu za radno mjesto... ...a i objavljeni bi posao s radošću obavljala... ...S obzirom na to da svaki čovjek želi promjenu u životu, želim se zaposliti u manjoj i samostalnoj agenciji kao što je Vaša jer vjerujem da bih u njoj mogla bolje upotrijebiti svoja znanja... ...Više o sebi i svojim iskustvima s veseljem ću Vam reći na razgovoru za posao.". Koja hrrrrrpa bljuvotina, eeeeeee! Nakon što sam povratio netom pojedene pahuljice vratio sam se pisanju moje bljuvotine od zamolbe. "Poštovani, rado bi jeo govna u vašoj velebajnoj, sterilnoj, iritantno osvijetljenoj trgovini da vam pomognem da vi derete po džepovim raje. Jedva čekam da to radim i u dupe da vas ljubim ako nađem 5 minuta vremena, jer maksimalno ću odraditi svakih 60 minuta svakoga sata. Ja živim samo za vas!"

A i ovi na HZZ-u (prvi put vidim sličnost između HZZ-a i HDZ-a :-) ) su počeli stalno nešto daviti. Kao i svaki pošteni neradnik dođem se javiti tamo da me evidentiraju kao lojalnog pripadnika, a ono čeka neka poruka od savjetodavca da mu se javim. Naravno da svaki put doletim tamo kad nekud žurim. Danas je bila verifikacija poslovnog plana. Možda da sam mu rekao da dopiše da planiram pokrenuti Plastična flaša d.o.o., samo ovako na crnjaka naravno, nikakvi papiri, ništa, jedan zaposleni na biciklu, noćna smjena. Prošli mjesec sam se morao javiti da ispravimo neuspjelu izmjenu broja mobitela. Mjesec prije toga je bila ta izmjena broja mobitela koja nije uspjela. :-) I tako, veselo je na HZZ-u. Vrhunac je bio savjetodavac koji mi je danas spomenuo nekakve poslove sa osiguranjima. Čak je i ono u Plodinama interesantnije od toga. Inače, moj savjetodavac je baš cool i eto netko koga tamo s poštovanjem gledam, nije on kriv za usranu situaciju. Nije ni njemu lako raditi taj posao jer ima raznih očajnika koji vjerojatn. iskaljuju svoje frustracije kad dođu tamo. Al' eto, ima sreće da je jedan od 10000 članova te zajednice koji prima plaću.





Su mrli

utorak, 1. studenoga 2011.

U oblilasku grobaljala povela se raspravaizmeđu mene i četiri babe na protivničkoj strani. Mlad i naivan kakav jesam, nisam očekivao tako žestok otpor. Uglavnom, kažem kako je meni to sve bedasto, to masovno obilaženje predaka koji više nisu s nama. Bedasto je i ono pojedinačno, ne samo ovo danas. Za života smo se svađali s njima, izbjegavali ih, ismijavali, ogovarali, ponižavali i ne znam šta sve radili, a sada kada ih nema, sada samo sve najbolje i sad ih "poštujemo". Da ne spominjem koliko se tu novca ulupa. Bolje bi bilo da je to uloženo u nešto pametno i/li humanitarno. Pretpostavljajući kako ću biti jedini preživjeli od prisutnih, spomenem kako za dvadesetak godina grob neće biti tako nakinđuren. Pita baba na to zar joj neću donijeti cvijet na grob. Odgovorio sam samo da bi joj sigurno draže bilo da joj sad donesem cvijet. Baš ću morati to i učiniti.

Rasprava je završila tako da sam ja ispao nenormalani čudak kojemu nije do nikoga i ničega stalo. Te riječi su do mojih ušiju stizale povišenog tona, jer kad ne možeš argumentima onda me moraš ubjediti nadglašavanjem. Šta vi o tome svemu mislite? Jeste za mrtve ili ipak za žive ljude? Molim vas mene poštujte ili "poštujte" dok sam živ. Kasnije ću tražiti da me spale k'o prasca i raspu tako da nema nikakve mramorne kocke koja bi označavala gdje su se crvi gostili mnome.





Stadion

petak, 28. listopada 2011.

Fotkam nešto po stadionu danas, gledam taj jad, zgražam se. Dok sam bio punokrvni fotoreporter davnih dana, dok je još Bog hodao zemljom, morao sam ponekad popratiti nogometne utakmice na Čavleku. Antinogometaš sam, uvijek sam poslikao to na brzinu i magla! Dosadno tamo čovječe! Tako u biti nisam nikada posebno primjetio na šta taj stadion liči. Rugloooooooo!!!

Dani nogometa u Karlovcu su odbrojani kako stvari sada stoje. U novinskim redcima non stop nešto kenjaju i fantaziraju kao da su uopće bitni nekome. Da se tu ne vrte ogromne pare i da moraju pasti onu travu sa terena od gladi, fućkalo bi se i njima za nogomet. Ovako se gramzivo otimaju čineći kojekakve spletke. Ok, nisam upućen 'ko kome i zašto niti me to interesira, al' brate dosadni ste više!

U Karlovcu ima i atletičara koji bi mogli koristiti stadion. Recimo mogli bi fino trenirati trčanje na ovim "crvenim" stazama. Ajme meni kako je to uništeno. Čuo sam nešto da je bilo povučeno pitanje oko sređivanja toga, ali 'aDeZeovcima je problem bio što se radi o crvenoj boji. Koji su to likovi. Bitno je da su natandrčili one reflektore tamo, to je od presudne važnosti da održi na životu nogomet koji je umro. Umrijet će i stadion kad ga pojede hrđa i buđ.

(Znam da će me sad Gademzi ubiti, al jbg.)







Društvene jabuke

ponedjeljak, 17. listopada 2011.

(motiv na slici nema veze s tim što je Steve Jobs umro već sam morao probati jabuku za potrebe teksta)

Nakon godina provedenih kao korisnik onog plavog sranja vidio sam jedan i jedinstven post, prvi pametan i prvi takve vrste. Frendova objava je glasila "Poklanjam domaće jabuke. Danas ubrane. Kiselkastog okusa, odlične za kolače. Imam ih par vreća, a pošto nisu rukom brane ne mogu dugo stajati. Vaše je samo da dođete sa svojom vrećom ili većicom. Moguća dostava i za Zagreb.". I šta reći na ovu ponudu osim - davaj! U vremena zatrovane i sve skuplje hrane, ove jabuke su pravo osvježenje. Prvi griz (da, ovaj sa slike) rekao mi je da je to nešto sasvim drugačije. Moj jezik je navikao na one klonirane kauflandovske jabuke od kojih je potpuno otupio i jezik i mozak. Ovaj griz je izazvao šok i nevjericu, okusno uzbuđenje je podivljalo. Odakle prava jabuka? Zar takve još hodaju po zemlji?!

Ono što sam htio reći zapravo nema veze sa jabukama i time koliko su dobre. Poanta je bila sam način dijeljenja ovih jabuka koji me je asocirao na ono što nas vrlo vjerojatno čeka u ne tako dalekoj budućnosti. Pred našim očima svijet lagano odlazi u tri $/#=$%#&/(&%##$(=&) i sve mi se čini da ćemo svi početi ovako pomalo s drugima razmjenjivati ono čega imamo viška za ono što nam nedostaje. Izgleda da će u tim situacijama biti neke koristi i od ovih modernih zatupljujućih tehnologija.